nedjelja, 22.08.2010.

Znanstveno objašnjenje znanstveno neobjašnjivog fenomena

Priča je ova.
Živimo svoj život, idemo svojim putem, uživamo, veselimo se, družimo se, imamo svoje zanimacije. Sve je lijepo i dobro i ustaljeno i uobičajeno. A onda, onda se desi neki preokret. Odjednom više ne živimo isti život. Na neko vrijeme zaboravimo na svoje zanimacije, na stvari koje su nas prije veselile. Dešava se sukob. Zbunjeni smo. Ne znamo kamo bismo sa sobom, gdje nam je glava a gdje rep. Ne znamo što se to događa, ne snalazimo se, zbunjeni smo, izgubljeni, u nama se podiže pravi vrtlog emocija, svih mogućih, poznatih emocija, cijela paleta, od najtamnijih do najsvjetlijih, sreća i tuga sjede jedna pokraj druge, sve je zbunjujuće i nevjerojatno... a onda, sve se polako smiri i na trenutak izgleda da je sve opet kako je i prije bilo, u kakvoj takvoj normali. No, tek se tada desi prava katastrofa: usred svega toga, kao da to nije dovoljno, uletava jedna nova emocija. I tijelo se počne ponašati kao prema virusu... brani se. Najprije negira postojanje te emocije. Zanemaruje ju, misli da je sve dobro, ostale emocije miruju i javljaju se redom, kad je koja potrebna. No, pridošlica raste i raste, i jednostavno je tijelo više ne može ignorirati. Tada, počinje prema njoj postupati kao prema stranom tijelu: to je nešto nepoznato, a sve nepoznate je ružno i opasno, što znači da se obavezno mora ukloniti prije nego što prouzroči štetu. Da bi pomogle u uklanjanu te prijetnje koja ugrožava njihov životni prostor, emocije se udruže i pokušavaju se riješiti toga osjećaja. Kadkad i uspiju, ali često je taj osjećaj već izgradio čvrstu utvrdu i odvažno odolijeva napadu svih ostalih emocija. No, u jednom trenutku obrana mu oslabi, i osjećaj gotovo nestane, ali onda izvuče snagu od nekud i vrati se još čvršći i jači nego prošli put. U protivničkom kampu se polako rađaju nesuglasice, emocije se sukobljavaju, ne znaju što će, sve dok to ne preraste u opći sukob svih emocija. Sukobljavaju se žešće nego ikad, jednom prevlast uzme jedna, onda druga, ljubav, mržnja, sve, sve je tu, sve je ispremiješano, kaotično, opasno. Tuga, sreća, olakšanje, nelagoda, sjeta, zloba, dobrota, plemenitost, zainteresiranost, apatičnost, druželjubivost, povučenost, zamišljenost, promišljenost, brzopletost, hrabrost, kukavičluk, oholost, pohlepa, snaga, razdraganost... u par minuta sve se one mogu izmijeniti, kako koja vodi u borbi, i uskoro se čini da to nikad neće završiti... I kad to sve dođe do vrhunca, kad nam se čini da ne možemo više podnijeti, na borbeno polje stupa jahač na bijelom konju. I odjednom, sve prestaje. Svi sukobi se stišavaju. Sve emocije gledaju u tog jahača. Odjednom, shvate tko je to. Zaboravljena, nova emocija je jačala u tišini, ali nije smetala ostalima u njihovim prepirkama dok nije bila sprema pokazati im se. A sada, sada im je dostojanstveno prišla, i rekla im: "Slijedite me." I emocije ju počinju slijediti bez riječi, prihvaćaju ju kao jednu od njih, kao vladaricu. No, nije ona tip valdara koji tlači svoje podanike. Nova emocija ih služi. Svakoj od emocija daje mali svoj dio kako bi one postale potpunije i zrelije, kako bi se sukobljavale promišljeno, a ne kaotično, kako bi se javljale u pravim trenutcima, kako bi znale kada je na kojoj red. A ona, nova emocija, ona sve to promatra tiho i smješka se. Nađe si mirni kutak, tamo negdje oko srca, i grije ga, i sluša ga kako kuca, i veseli mu se, a sre se i njoj veseli, jer zbog nje treperi kao nikad, a time ostalim emocijama daje energiju i snagu da budu ono što jesu - iskaz ljudskosti i simbol života.
Znate li o čemu pričam?

Objavljeno u 01:46 • Komentari (7) • Isprintaj#

petak, 23.07.2010.

Želim, da, stvarno želim...

Želim skočiti s padobranom iznad mora, a onda i iznad šume... a prirodno mi dođe reći, možda zbog neke rime, i iznad gora.
Želim naučiti upravljati avionom... smiješno to zvuči, zapravo, želim naučiti letjeti, ali buduće da se pravim da ne vjerujem da je to moguće, onda ću samo reći da želim letjeti u avionu.
Želim, zapravo, letjeti u svemirskoj letjelici, čak i ne u onoj velikoj, nego u nekoj maloj, gdje sam sama svoj pilot, sama svoj navigator i mogu raditi što želim.
Želim ići u zabavni park i želim se željeti voziti na ludim vožnjama kojih se, kao, bojim.
Želim se vratiti do jednog slapa.
Želim ponovno sjediti ispod jednog mosta.
Želim vidjeti plavičasti maglicu koju sam jednom vidjela u jednom parkiću.
Želim zaroniti duboko, duboko u more, i disati pod vodom, i gledati ribe i biti riba, i ne mariti za ono što je iznad mene nego samo za ono što je oko mene.
Želim pomoći mnogim ljudima.
Želim peći kolače tim ljudima kojima želim pomoći.
Želim staviti puno zvjezdica na strop svoje buduće nove sobe.
Želim se stvarno odmoriti, napokon.
Želim da Mars opet bude onako velik i crven kao one jedne davne godine kada sam još išla u osnovnu i bila kod bake i gledala ga sa jednim žutim plastičnim dalekozorom i svojim očima potvrdila ono što je tada bila glavna vijest - na Marsu postoji ledena kapa.
Želim ići u zoološki vrt, stvarno već dugo nisam bila, pitam se imaju li još snježnog leoparda?
Želim vidjeti kako to izgleda kada snijeg pada u more.
Želim da svi do kojih mi je stvarno stalo budu sretni i zadovoljni i da ne bude komplikacija što se tiće zajedničkog druženja.
Želim gledati crtić.
Želim se ljuljati na ljuljački.
Želim svjetlosni mač, pravi.
Želim shadowmoor booster koji sada košta 10 kn, ali sam si zabranila kupovanje magica neko vrijeme jer sam pretjerala.
Želim čitati Prousta.
Želim ući u Priču bez kraja.
Želim otkriti neki novi super bend, već dugo nisam.
Želim vidjeti ciklame na Sljemenu, vidjela sam to samo jednom i to kad sam bila mala, mislim da mi ih je tata pokazao kod nekog zdenca.
Želim suncokret.
Želim, uostalom, postati suncokret, barem na kratko... pitam se je li njima vruće kao i nama ili im to godi.
Želim ići s tobom na more. Da, osobo, s tobom. Da se kupamo i slušamo zrikavce navečer i gledamo u zvijezde i radimo sve te smiješne slatke stvari koje ljudi rade na moru.
Želim to samo zato jer trebam te trenutke s tobom. Jer volim takvu atmosferu, volim more, volim nebo, volim svjež zrak. Jer volim.
Želim da pročitaš ovo, iako vjerojatno nećeš. Jer nemam snage reći ti to, zato jer oboje znamo da je to trenutno neostvarimo.
Da, to želim.
Želim.

Objavljeno u 23:52 • Komentari (1) • Isprintaj#

utorak, 13.07.2010.

Ah, sve se događa samo jednom, ali jednom se dogodit mora

Zamislite da na svijetu nema mašte. Da je sve realno, da nema ničega osim onoga što vidimo i čujemo, a da mi u svemu tome ne vidimo nikakvo značenje osim čiste naravi onoga što vidimo. Što bi bilo da je drvo samo drvo, nebo samo nebo, a zvijezda samo zvijezda? Bismo li mi bili ono što jesmo, bismo li bili ljudi ili obična ljudska bića koja su samo to i ništa više? Teško je zamisliti svijet bez mašte, ali niti maštu bez svijeta nije lako zamisliti. Da, maštamo i o drugim svijetovima, neki se nalaze i u svemiru, neki u nekim drugim dimenzijama, neki pak u nekim magičnim sferama, neki trče zelenim livadama, a neki pak ljubičastim, neki hvataju ružičaste bivole, a neki jašu na čupavim zmajevima, dok drugi jedu tone i tone šarenih kolača ili se kupaju u potocima čokolade.
Shvatila sam da što sam starija to se moja mašta okreće nekim drugim sferama. Prije sam maštala o kraljevstvima, mačevima, samurajima, zmajevima, čarobnjacima, čarobnim štapićima, vilenjacima, brzim i okretnim svemirskim brodovima.
Maštala sam o tome da sam kći nekog velikog jedi-a i da su me, da me spase od zlih sila, poslali na planet Zemlju da ondje mirno živim, ali da su me sada pronašli i da će me uskoro pozvati i odvesti k sebi da postanem jedi kakvog nigdje nije bilo.
Zamišljala sam da sam Voldemortova kći, iz vremena dok je on još bio sposoban osjećati nešto prema nekome, u ovom slučaju mojoj majci koja je, igrom slučaja, Dumbledoreova sestra, pa u meni teče krv dvojice najvećih čarobnjaka na svijetu koji su međusobno najveći neprijatelji.
Pravila sam se da sam robinja nekog princa koja mu pomže u nekoj velikoj uroti i da se njegov zapovijednik straže, naravno, zaljubi u mene i da me na kraju dotični princ oslobodi i da sam sretna i zadovoljna do kraja života. S druge strane, zamišljala sam i drukčiju priču, u kojoj dotična robinja umire na mukama kako bi sačuvala tajnu tog princa u svrhu toga da njegova urota uspije.
Igrala sam se da sam digi-djete i da imam svog digimona s kojim spašavam svijet uz pomoć sve ostale digi-djece svijeta puštajući si neprestano pjesmu koja je u zadnjoj epizodi prve sezone digimona (ili možda druge sezone?) dok mi se video kazeta na kojoj je ta pjesma bila nije skroz pokvarila.
Ljuljajući se na ljuljački u parku hvatala sam svoje pokemone, trenirala ih i pobjeđivala u dvoranskim i drugim borbama.
Puštajući si lagane pjesme zamišljala sam da se bavim klizanjem, ali ne u našem svijetu, nego u svijetu Gospodara prstenova ili u svijetu Ratova zvijezda, te da se tako od neugledne djevojke uzdižem ka vrhu.
Joooooj, o mnogim sam ja stvarima maštala... malo sam krala tuđe ideje, malo izmišljala neke svoje... kadkad bih se jednostavno isključila iz svijeta, ne bih pratila nastavu u školu nego bih jednostavno zamišljala stvari ne obraćajući pažnju na nikoga niti na ništa. Noćima nisam spavala jer sam se prevrtala u krevetu (možda zato sada taj moj krevet toliko škripi?) dok sam u glavi kreirala priče. Ljuljala sam se u parku po 4-5 sati samo gledajući u prazno i razmišljajući, zamišljajući... jednostavno, živjela sam u svome svijetu.
A onda sam počela odrastati. Zanimljivo je to, jer i dalje sam ja maštala o svim ovim stvarima koje sam spomenula, ali tu su se polako počele uvlačiti i neke drukčije maštarije... maštarije o realnoj budućnosti, o nečemu što bi se stvarno moglo dogoditi. Najprije su to bile stvari koje je malo teže postići, tipa let na Mjesec ili Mars, rad u najvećoj zvjezdarnici svijeta, rad s djecom u Africi. Kasnije su to postale neke maštarije koje je malo lakše postići i kojih se bojim jer smatram da baš zato što meni neka ideja nastane u glavi, to se neće ostvariti. Čim mi kroz glavu nešto prođe, moj mozak se zaustavi na tome, čak i ako ja to ne želim, i počne to razrađivati, prerađivati, prevrtati i izvrtati, a meni je samoj to jako teško zaustaviti. Ne želim razmišljati o svom budućem životu. Želim da moj život bude spontan, da se stvari događaju jer se događaju, a ne zato jer sam si ja zamislila da se moraju dogoditi. Bojim se da nešto ne zamislim, da se već ne vidim u tome što sam zamislila, a onda se to nešto ne dogodi. U svojim nerealnim maštarijama uvijek sam bila samo ja i moji kreirani likovi, ali u ovim realnim su ljudi koji su stvarni i koje ja znam, a na njih ne mogu utjecati te zato smatram da su takva maštanja opasna, jer na kraju bih mogla iz svega izaći povrijeđena i bez vjere u druge ljude, a da ti drugi ljudi zapravo i nisu krivi ni za što. S druge strane, i ja bih se mogla zanjeti i tako nekoga povrijediti. Trudim se ne misliti o tome i što se više vratiti svojim prijašnjim pričama koje sam toliko voljela, ali iz nekog mi je razloga to teže, možda zato jer sam počela više živjeti u ovome svijetu nego u svojim svijetovima.
Mašta može svašta, ali može i otići predaleko, a ja se bojim dozvoliti svojoj mašti da ode daleko, barem u ovome svijetu.

Objavljeno u 13:26 • Komentari (0) • Isprintaj#

nedjelja, 27.06.2010.

A sunce i dalje veselo sja :)

Ovaj blog ima godinu dana, nevjerojatno ali istinito. Vrijeme stvarno brebrzo leti. U tih godinu dana... uh, mnogo se toga desilo. Kada ovako pogledam, brzo je prlošlo, ali kad probam nabrojiti sve događaje koji su se dogodili, shvatim da je to ipak jedno poduže razdoblje. Kada bih ga morala opisati jednom riječju, mislim da bih rekla da je fantastično. Sretna sam sa svojim životom. Dobro, priznajem, oduvijek sam bila sretna sa svojim životom, generalno gledajući. Uvijek postoji tu i tamo neka sitnica s kojom nisam sretna, ali mislim da je to sasvim normalno. Kada bi nam život bio savršen, ne bi bio ovoliko zanimljiv, zar ne? Kada rasmislimo, shvatimo da nam je život pun tolikih lijepih detalja da nije niti potrebno tražiti one koji nisu lijepi. Ružne se stvari događaju svakome, ali lijepe su ipak brojnije, samo što uz pregrš ružnih stvari često umanjimo značaj lijepih stvari. A pogledajte samo koliko ih je oko nas!
Sunce vani sja punom snagom, nebo je u zoru modro, glazba koju slušamo je prekrasna, koliko cvijeća, drveća, ptica ima vani! Koliko oblika možemo pronaći u jednom običnom oblaku! Koliko stvari možemo napraviti u samo jednom danu! Svi smo mi izumitelji, svašta možemo osmisliti, svemu se možemo veseliti, možemo biti originali, a i ne moramo, bitno je da nam je zabavno. Možemo voljeti stavljati mnogo zareza u rečenici čak i kad znam da gramatički gledano to nije ispravno, jer smo slobodni, jer znamo da kad pišemo, pišemo jer mi sami to želimo, nitko nas ne tjera, možemo biti opušteni, letjeti po vlasititim mislima bez straha da bi nam netko mogao slomiti krila jer ne letimo krilima već vlasitom željom. Zbilja, da letimo nisu nam potrebna krila. Ta riječ lijepo zvuči, zavidimo pticama na njima, zavidimo i avionima vjerojatno, ali to nam stvarno nije potrebno. Čemu zavist kada jedina osoba kojoj bi trebali nalikovati smo mi sami? Čemu gledati tuđi život kad je naš dovoljno lijep upravo zato jer je naš?
Naručujem rundu sreće, veselja, radosti, impresije i poleta za sve! Svatko je od nas svijet za sebe, svoja vlasitita priča. Naši se svjetovi prožimaju i u tome i jest sva čar. Savršeno prožeti savršeni svjetovi! Puuuuuno uskličnika! Pišem jer mi se piše. Zato, i samo zato. I sretna sam jer volim pisati i volim iznositi svoje misli. Čak mi se čini da ih mogu nekako sagledati tek kad ih stavim na papir ili hmmmm... ekran? ^^ Ah, to moderno doba. Gooo on goooo on leave me breathless... parara parara :)
Neću prestati biti hiperaktivna, hvala lijepa, sviđa mi se ovako.
Život je priča bez kraja.

Image and video hosting by TinyPic

Objavljeno u 17:25 • Komentari (0) • Isprintaj#

ponedjeljak, 21.06.2010.

Slagalica

Život je jedva velika slagalica od beskonačno mnogo komada. Treba sve te komade znati staviti na mjesto, a često nikad ne naučimo kako ih staviti na mjesto jer je svaki komad te slagalice različit, nema na njoj istih boja, jedne jedinstvene slike. Svaki i najmanji komadić je slika za sebe, slika koja ima svoju boju, ali koja iako jedinstvena ne može i ne smije postojati sama za sebe. Kako onda staviti te slike i boje na pravo mjesto? Nemamo predloška, nemamo nikakvu ideju kamo bi ih mogli staviti, a opet imamo ograničeno vrijeme da složimu tu neku sliku svoga života, ma kakva god ona bila. Nije lako slagati takvu veliku slgalicu. Nije lako isprobavati djelić po djelić dok ne nađemo one koji idu zajedno. Zato to i ne trebamo činiti. Previše razmišljanja će uništiti tu našu slagalicu. Nemamo vremena da isprobamo sve dijelove pa kadkad moramo i improvizirati, a vjerovali ili ne, kadkad su čak improvizacija i spontanost bolje od razmišljanja. Kadkad baš ti dijelovi naše slagalice za koje ne znamo što bismo s njima trebaju našu vlastitu spontanost da bi odjednom spoznali gdje se nalaze, a time pomogli i nama samima da spoznamo gdje se nalazimo u svom životu.
Čovjek je misaono biće, to svi uvijek govore. To je istina. No, jeste li ikada primijetili koliko je teško kada o nečemu previše razmišljamo? Koliko stvari možemo uništiti samo razmišljanjem? Nije dobro imati previše vremena za razmišljanje, jer time usporavamo svoj razvoj i ostajemo u nekoj petlji iz koje ne možemo izaći. Vrtimo se u krug, zarobljeni u misli, bespomoćni da se oslobodimo, da bilo što napravimo. Kud bismo došli da razmišljamo o svakom našem postupku? Trebam li sada pojesti meso ili sladoled? Je li u redu da pogledam baš sada kroz prozor? Hoće li moj sugovornik prihvatiti moju šutnju? Hoću li ja prihvatiti brbljavost svog sugovornika? Trebam li prati zube desnom rukom, s kojom sam spretnija, ili lijevom, jer mi je zabavno prati lijevom rukom? Je li danas dan za žuti ili crveni kišobran? Razmišljam li ja o svemu o čemu mislim? Kadkad mi se upravo to desi. Svaki i najmanji detalj mi predstavlja neku zagonetku, neku priču, zanimljivu, tužnu, veselu ili paranoičnu. To me jako koči u životu jer često se uhvatim kako razmišljam ili pričam o tim detaljima koji su me obuzeli, a da onda shvatim da pričam uzalud jer moj sugovornik ne može shvatiti moju trenutnu misao, trenutnu impresiju. To me na trenutak ražalosti jer se osjetim sama u svojoj misli, a nije ugodno osjetiti se sam. No, to me prođe jer se uhvatim za neku drugu misao. I onda sve krene od početka. Postavljam si pitanje, u moru kaotičnih misli, trebam li nastaviti razmišljati o svemu ili jednostavno prestati s time. Ako budem i dalje dopuštala da me trenutne impresije, koje mogu biti prekrasne ali i užasne, toliko obuzimaju, imam osjećaj da će me ljudi oko mene jednostavno početi ostavljati jer nikome nije zabavno s osobom koja previše priča o svojim mislima. Naravno, uvijek se trudim slušati druge, ali kadkad počnem i previše razmišljati o onome što čujem, previše se unesem u to, pa pokušavam riješiti problem kojega mi je sugovornik opisao na gotovo agresivan način, ne agresivan u smislu vikanja ili ičega sličnoga, nego ne posustajem i ne zaboravljam na taj problem dok god on nije riješen, što kadkad izgleda kao da se previše miješam u nečije poslove. Opet, ako prestanem toliko razmišljati o svemu, moglo bi se desiti da prestanem biti ono što sam sad, bilo to dobro ili loše.
Strašno sam zbunjena. Slažem slagalicu i nalazim jedno vrijeme bez problema njene dijelove, a onda stanem i ne mogu se snaći u preostalim dijelovima. Možda je to normalno, ne znam, tek prvi put živim. Zanimljivo je to kako imamo samo jednu priliku da živimo, a baš kad počnemo razmišljati o tome da ju moramo proživjeti na najbolji mogući način, počnemo gubiti sebe i svoje načine jer upravo tim samoprisiljavanjem da nešto moramo napraviti, nešto moramo iskoristiti, nešto moramo učiniti sami sebe kočimo u onim stvarima koje smo činili prije, koje nam se čine nevažne, a zapravo čine nas kao osobe.
Zagovaram spontanost, ali sama imam problema s njome. Razmišljati ili ne? Spontanost nije odluka, to je vrlina, ne mogu sebe prisliti da budem spontana ma koliko god to željela. Ne mogu se prisiliti niti da ne razmišljam. Vjerujte mi, probala sam, nisam baš puno postigla. Kada čovjek nauči prepustiti se samome sebi? Možda nikada, možda vrlo rano, a možda vrlo kasno. Hoću li ja to ikada moći? Nadam se da hoću.

Objavljeno u 18:16 • Komentari (0) • Isprintaj#

nedjelja, 16.05.2010.

Vi, prekrasni ljudi

Svemu jedom dođe kraj. Ali, kao što poznati klišej kaže, svaki kraj je početak nečeg novog. Čovjek prođe kroz mnoga razdoblja u životu i mnogo toga proživi, a svaki proživljeni trenutak ostaje u njemu zauvijek. No, neki trenuci su manje važni, neki više, nekih ćemo se sjetiti svaki dan, nekih svaki tjedan, nekih možda jednom na godinu, nekih možda u par nostalgičnih trenutaka u životu, a nekih se nećemo više nikad sjetiti. No, to ne znači da su neki trenuci beznačajni za naš život. Svaki trenutak je jedna mala cigla koja od koje je sagrađena kuća našeg života, a ljudi koji su prošli kroz naš život su žbuka koja veže te cigle. Ta nas kuća štiti, čuva od kiše, vjetra, oluja i hladnoće, a pruža nam toplinu i osjećaj sigurnosti, ako su cigle i žbuka dovoljno skladni i snažni, a na nama je da se pobrinemo da budu takve.
Naravno, neke su cigle jače i čvršće, negdje je žbuka jača, a negdje slabija. Na neke cigle, kao što sam rekla, zaboravimo, a na neke ne. Neke od cigli koje ja nikada neću zaboraviti su cigle koje sam skupila poslijednje 4 godine, zajedno sa žbukom koja ih drži na okupu. Trenuci i ljudi,a posebno ljudi s kojima sam provela te 4 godine zauvijek su obilježili moj život i mnogo mi znače, iako nisam to možda shvaćala tijekom te 4 godine.
Eto, dragi moji, bližimo se kraju našeg suživota. Koliko smo vremena proveli zajedno? Radili jedni za druge, radili jedni protiv drugih, pomagali si, odbijali pomoći, smijući se, svađajući se, izlazeći zajedno, sve, sve smo to zajedno prošli. I toliko smo istih stvari proživjeli, a opet je svatko od nas svaku od tih stvari doživio na svoj način. Bilo nam je lijepo, kad sve stavimo na okup. Bilo je odlično, zabavno, pa sjetite se samo kako smo bili mali, dragi i preplašeni kada smo se svi tek upoznali. Ponašali smo se i izgledali drukčije. Sada smo to ipak mi, kakvi smo bili na početku, ali opet različiti. Naučili smo mnogo jedni od drugih, iako se to toliko ne čini. Koliko se promjena desilo! Koliko prijateljstava nastalo, koliko njih raskinulo. Nisu svi koji su krenuli na ovaj put taj put i završili, ali to nas ostale nije zaustavilo. Uspjeli smo! Gotovi smo! I tu smo, svi smo tu, i ostat ćemo! I svi smo svoji, svi smo sretni, svi smo mladi, svi smo nasmiješeni, svi smo spremni da nastavimo! Ne znamo što nas očekuje, ali ako to bude ovako kao što su bile ove 4 godine, neće biti teško.
Ja znam da nikoga od vas neću zaboraviti, iako neke možda neću vidjeti nikad osim koji put u prolazu, na ulici. No to nije bitno, bitno je da znam koliko mi je svatko od vas značio i koju je ulogu imao u mome životu. Nije vas mnogo, ali vas je dovoljno, meni barem.
Ovaj post posvećen je vama, dragi moji, prekrasni ljudi iz 4.e. Jer značite mi puno, puno više no što sam pokazivala. Doviđenja razrede, dobar dan svijete!
mah

Objavljeno u 22:09 • Komentari (0) • Isprintaj#

srijeda, 20.01.2010.

Zamisli život u ritmu muzike za ples!

Ovo je prvi put da sam napisala naslov prije no što sam napisala post. Zato će ovo prvi put, vjerojatno, da pišem post inspiriran naslovom.
Ne znam je li vam poznato ono razdoblje od 2-3 dana koje dođe jednom ili dva puta godišnje kada se osjećate stvarno loše, i fizički i psihički, a ništa vam nije, ništa vam ne fali? Takvo me razdoblje pogodilo baš eto, prije par dana, i moram priznati da mi nikako nije bilo jasno, a niti sada mi nije jasno, zašto. Čovjek bi rekao da tražim kruha preko pogače. Samo što sam ja i savršeno zadovoljna svojom pogačom ^^. Baš je fina, domaća, svkeža, lijepo žuta i puna ušećerenog voća i žele bobmbona, koje ne volim, ali koji joj daju apsolutno savršenu šarenu boju. No, eto, unatoč toj lijepo šarenoj pogači ulovilo me to neko "crno razdoblje". A kako me ulovilo, tako je i nestalo, u trenutku, u hipu, kako bi moja mama rekla. Danas, čim sam vidjela sunce, kao da mi se opet vratila ona zametnuta životna energija. Sunce, sunce, sune! I tisuću puta sunce! Volim snijeg, volim pahuljice, volim snjegoviće. Volim i oblake, ponekad i kišu, ali ipak, ono što me "puni", to je sunce. Ponekad se osjećam kao solarna ćelija, čim je tu sunce, spremna sam primati energiju i pružati je punim kapacitetom. Još je daleko do proljeća, još je hladno, ali to nema veze, jednostavno je divno kada sunce sije i kada ti je sve šro vidiš lijepo, kada se nasmiješ čovjeku koji ti ne stane na pješačkom, kada želiš dati novac nekom prosjaku, kada je dotični prosjak pristojan i nasmiješi ti se iako je dobio vrlo malenu količinu novca, kada otkriješ na svom mp3-u pjesme koje si slušao prije 3 mjeseca i koje toliko savršeno odražavaju tvoje unutarnje stanje da, kad ih slušaš, niti ne vidiš niti ne čuješ ništa oko sebe, ali ipak zamjećuješ, nekim šestim čulom, stvari na i pojedinosti koje te prate dok hodaš šestom.
Želim, želim, želim da svi budu sretni! Želim da se svi smiju, da nikog ništa ne boli, da svi s radošću rješavaju svakodnevne zadatke, da svi sanjaju lijepe snove, da svi jednostavno uživaju u životu i svim onim pojedinostima od kojih je on složen, pa čak i onim najsitnijima. Svatko je od nas predodređen da bude sretan, samo to moramo pronaći u sebi. Niti sretni ne možemo biti ako se ne potrudimo, a to je nešto najbolje za što se čovjek može potruditi.
Dragi moji, toliko se toga promijenilo! A opet, sve oko mene je isto kao što je bilo prije godinu dana u ovo doba. Mora da je onda neka promjena u meni :) Nemam ništa protiv te male promjene, nije to ništa neobično, dapače, mislim da mi se i sviđa ta neka promjena. To je ono kad odjenom shvatite, hej, pa ovo je nešto što je novo za mene. Nešto nesvojstveno meni. Nešto što je nesvojstveno, ali postaje svojstveno. Odrastanje? Možda. Ne znam što je to, ali mi se sviđa. Mislim da tu neku promjenu osjetim svake godine kad prvi put ugledam sunce nakon zime, samo što je sada ta promjena malo intenzivnija i izraženija.
Uskoro će biti tratinčica! I maslačaka. I suncokreta, suncokreta! I naravno, malih, lijepih, samozatajnih đurđica. Kako su to divni cvjetići, te đurđice!
Zamislite da je život glazba i da je sve u njenom ritmu. Zamislite sve ljude nasmijane, ljubazne, sretne, voljene. I hodajte cestom s tom zamisli u glavi, jednostavno, gledajući na sve pozitivno. Lakše je na taj način nositi se s problemima, koje svi imamo i uvijek ćemo imati, ali, ako ispred problema stavimo stvari koje nas ispunjuju, problemi će nam se činiti neznatnima i lako ćemo izaći na kraj s njima, vjerujte mi. Kao sretne osobe bolja smo podrška i ljudima koje volimo i sami sebi. A to je najvažnije. Lijepo je biti podrška :)

Objavljeno u 23:37 • Komentari (2) • Isprintaj#

srijeda, 24.06.2009.

Uvijek reci nikad :)

Nekoć davno, u maloj, plavoj šumi živjela je malena djevojčica koja je mislila da može promijeniti svijet. Tad je još bila premala da bi shvatila da to ne ide tako lako. Na početku te davne 2006. godine, počela je pisati blog, misleći da će on biti drukčiji od drugih blogova, poseban, da će potaknuti nešto u ljudima. Imala je taj blog pune 3 godine i na njemu napisala mnogo svojih misli, manje ili više djetinjih, manje ili više suvišnih i, premda se tu i tamo mogao pronaći pokoji bolji i promišljeniji post, to je i dalje ostao dječji blog. Taj je blog narastao i sazrio kroz godine, i postovi koje je pisala na kraju bili su mnogo bolji od onih na početku, što je i bio očekivani razvoj događaja, ali i dalje nisu bili ništa posebno, a pojavljivali su se sve rjeđe i rjeđe. Djevojčica je i sama sazrjela i shvatila da tim blogom nikako ne može promijeniti svijet, a također je shvatila da ne može imati najbolji blog na svijetu. Ma, to je shvatila već na početku, kad je počela čitati druge blogove, blogove koji su joj ubrzo prirasli srcu i koji su na neki način pomogli njenom odrastanju.
Ta djevojčica je sada malo starija djevojčica i spletom okolnosti je izgubila/zaboravila lozinku za stari blog i poslala zahtjev za novom lozinkom da bi par minuta kasnije shvatila da je adresa na koju je nova lozinka poslana izbrisana zbog nekorištenja. Tada je odustala od pisanja bloga, pogledala malo svoje postove i shvatila da je većina tih postova obična, djetinjasta. Bilo joj je malo žao što ih ne može izbrisati, ali shvatila je da oni moraju ostati tamo gdje jesu jer predstavljaju mali, vrlo mali dio njene prošlosti.

Sada je ta djevojčica, nakon godinu dana, sa svojih 17 godina, ponovno odlučila krenuti u podhvat pisanja bloga. Promijenila se. Ne znam je li na bolje ili na gore, ali promijenila se puno.
Nekad je na svijet gledala u tišini, samo promatrajući, pasivno, sve joj je bilo u tamnim bojama, nije imala nekih velikih zanimacija niti stvari u kojima je istinski uživala.
Sada se sve više trudi djelovati, veselija je, entuzijastičnija (zaboga, je li ovo komparativ?!), okreće se žarkim bojama, ima mnoge stvari kojima se raduje u životu i trudi se imati ispunjen život.
Još je daleko od toga da potpuno sazrije, još uvijek je dijete, ali malo veće dijete, malo tvrdoglavije i prkosnije. Je li to dobro? Ne znam. Da li je ona postala bolja osoba? Ne znam. Da li je ona uopće ikad bila dobra osoba? Ne znam. Samo znam da se trudi biti što bolja i, iako zna da to ne uspijeva uvijek, trudit će se i dalje postići neki svoj ideal života, u nadi da će skrenuti u pravu ulicu i da neće na svom putu zastraniti.
Nekoć je na blogu imala sliku noći, sada ima sliku dana. Sunce je ono što ljude čini sretnima.
Rekla je da nikad neće pisati novi blog, ali, kao što to obično biva kad ljudi to kažu, ipak ga je odlučila pokrenuti. Neka ga voda nosi. :)

Objavljeno u 10:43 • Komentari (3) • Isprintaj#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Lipanj 2009 (1)
Komentari On/Off

Opis bloga

According to all known laws of aviation, there is no way that a bee should be able to fly. It's wings are too small to get its fat little body off the ground. The bee, of course, flies anyway. Because bees don't care what humans think is impossible.

"Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem."
(Sv. Augustin)

Image and video hosting by TinyPic

"Nisu svi što lutaju izgubljeni."
(J.R.R.Tolkien)

Image and video hosting by TinyPic

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'ljubim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogučnost učiniti dobro djelo, ali ako se varam i danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma ljubim. Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti
stari. Možda danas posljednji put promatraš te koje voliš. Zato nemoj vagati, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,žaliti ces za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan
osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu tih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš,kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje
poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao
izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.

GABRIEL GARCIA MARQUEZ

Image and video hosting by TinyPic

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.(...)
(...)Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

Image and video hosting by TinyPic